Svjetska bastina

Spomenici i cjeline s epitetom Svjetske baštine (šume, planine, jezera, pustinje, spomenici, građevine, sklopovi, gradovi) upisuju se na Popis svjetske baštine UNESCO-a prema Konvenciji iz 1972. godine. Popis unutar Programa za svjetsku baštinu održava Odbor za svjetsku baštinu UNESCO-a, koji se sastoji od 21 države-članice, odabrane na Glavnoj skupštini.

Spomenuti Program ima zadaću katalogizirati, nominirati i čuvati spomenike i cjeline od iznimne kulturne ili prirodne vrijednosti kao zajedničku baštinu čovječanstva. Spajanje koncepata očuvanja i dokidanja granica u percepciji kulturne baštine pojavilo se već sredinom 19. stoljeća, kada je John Ruskin u tekstu Luč pamćenja (Lamp of Memory) pisao o potrebi konzerviranja baštine koja ne pripada nama nego našim potomcima. Izjednačavanje važnosti očuvanja kulturne i prirodne baštine vidi se početkom 20. stoljeća u teorijskim spisima i raspravama njemačkih, austrijskih i talijanskih stručnjaka, a prvi pokušaji internacionalizacije procesa zaštite kulturne baštine očituju se na skupu arhitekata i inženjera zaduženih za povijesne spomenike u Ateni 1931., kada je donijeta Atenska povelja. Daljnji pomak učinjen je na skupu u Veneciji 1964., na kojem su sudjelovali stručnjaci izvan Europe, da bi 1972. na Općoj konferenciji UNESCO-a u Parizu bila donijeta Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Od trenutka donošenja su 189 država-članica ratificirale Konvenciju.

Do srpnja 2012. UNESCO je na Popis svjetske baštine uveo 962 dobra (properties): 745 su kulturna, 188 su prirodna, 29 miješana dobra iz 157 država-članica. Na Popisu svjetske baštine se, primjerice, među kulturnim dobrima nalaze: arheološko nalazište Timgad (Alžir, 1982.), Opera u Sydneyu (Australija, 2007.), povijesne jezgre u Salzburgu i Beču (Austrija, 1996. i 2001.), Palais Stoclet u Bruxellesu (Belgija, 2009.), Stari grad i most u Mostaru (BiH, 2005.), lokalitet Angkor Vath (Kambodža, 1992.), Veliki zid (Kina, 1987.), Povijesna središta Českog Krumlova, Praga i Telča (Češka, 1992.), Grad Quito (Ekvador, 1978.), Stara Teba s nekropolom (Egipat, 1979.), Povijesno središte Tallinna (Estonija, 1997.), Palača i park Versailles (Francuska, 1979.), katedrale u Chartresu, Amiensu i Reimsu (Francuska, 1979., 1981. i 1991.), katedrale u Aachenu, Speyeru i Kölnu (Njemačka, 1978., 1981., 1996.), Akropola u Ateni i arheološko nalazište u Olimpiji (Grčka, 1987. i 1989.), Vatikan (1984.), povijesna jezgra Budimpešte (Mađarska, 1987.), Taj Mahal (Indija, 1983.), lokalitet Perzepolisa (Iran, 1979.), antička utvrda Masada (Izrael, 2001.), povijesna jezgra Rima, Firence, Venecije, Napulja i Siene, Urbina (Italija, 1980., 1982., 1987., 1995., 1998.), stare jezgre Kyota i Nare (Japan, 1994., 1998.), nalazište Petra (Jordan, 1985.), povijesna jezgra Rige (Latvija, 1997.), antički Baalbek (Libanon, 1984.), arheološko nalazište Leptis Magna (Libija, 1982.), povijesna jezgra Vilna (Litva, 1994.), povijesna jezgra Mexico Cityja i grad Teotihuacan (Meksiko, 1987.), Boka Kotorska (Crna Gora, 1979.), kuća Schröder u Utrechtu (Nizozemska, 2000.), povijesna jezgra Bergena (Norveška, 1979.), grad Cuzco (Peru, 1983.), povijesna jezgra Krakova, Auschwitz, povijesna jezgra Varšave (Poljska, 1978., 1979., 1980.), povijesna jezgra Guimarãesa (Portugal, 2001.), povijesna jezgra Sankt Peterburga i Kremljin sa Crvenim Trgom u Moskvi (Rusija, 1990.), manastir Studenica (Srbija, 1986.), povijesna jezgra Cordobe, Segovije, Toleda i Salamance (Španjolska, 1984., 1985., 1986., 1988.), samostan Sankt Gallen (Švicarska, 1983.), stari Damask i nalazište Palmira (Sirija, 1979., 1980.), amfiteatar u El Jemu i arheološki lokalitet Kartagi (Tunis, 1979.), povijesna jezgra Istanbula (Turska, 1985.), povijesna jezgra L'viva (Ukrajina, 1998.), dvorac i katedrala u Durhamu i Stonehenge (Velika Britanija, 1986.), Indipendence Hall u Philadelphiji i Kip Slobode u New Yorku (SAD, 1979., 1984.), stari grad Sana'a (Jemen, 1986.).

Link: PDF engleskog izvornika Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine i dokument ICOMOS-a iz 2004. The World Heritage List: Filling the Gaps – An Action Plan for the Future – link